Reka Nekar je kanalisana na delu nizvodno od mesta Plohingen, u nemačkoj pokrajini Baden Virtemberg, i nimalo ne liči na Nišavu i Južnu Moravu, tekućice sa brzacima, plićacima, krivinama itd, na kojima sam nekada davno pekao skobaljaški zanat.
Uz to je Nekar i znatno veći, pa je za mene, kao ortodoksnog plovkaroša, pre 22 godine, kada sam se kraj njega nastanio, predstavljao pravu enigmu.
OPREMLJEN NEODGOVARAJUĆIM priborom (petljašima i jednim teleskopskim štapom sa vođicama) i takoreći bez znanja o ribolovu na velikim vodama, pokušao sam da se pronađem u onome što sam znao ili sam barem mislio da znam.
Najpre sam mnogo vremena proveo bezuspešno obilazeći pekare u okolini, ne bih li našao hleb bar nalik našem belom, koji je najbolji i za primamu (za pravljenje »bombi«) i za mamac.
Potom sam dve godine tvrdoglavo pokušavao da sam utvrdim ima li uopšte u Nekaru skobalja i gde bi ga trebalo tražiti.
Za to sam vreme upecao skoro sve vrste koje u ovoj reci žive, ali ne i »skobija«.
Zato mojoj sreci nije bilo kraja kada sam treće godine, na ušću jedne rečice u Nekar, pecajući bodorke i klenove, na crviće dobio jednog lepog skobalja kilaša.
Pokušao sam potom dva-tri puta da na istom mestu prevarim još kojeg, ali bez uspeha.
Budući da sam se u to vreme sve ozbiljnije bavio modernim šaranskim ribolovom, počeo sam sve više da zapostavljam plovkarenje.
Tu i tamo bih po sat-dva »peckarao« deverike i bodorke, ali sa sve manje volje.
Kada je sredinom devedesetih skobalj proglašen za ribu godine u Nemačkoj i za ugroženu vrstu, čije je ciljno pecanje zabranjeno, istovremeno sam se rastužio, jer mi je bilo jasno da postoji mogućnost da tu lepu ribu ovde više nikada ne vidim uživo, ali sam i obradovao, znajući da ću, ako mere zaštite daju rezultate, moći stalno da je lovim...